Etnički Ukrajinci sačinjavaju oko 77.8% sveukupnog stanovništva Ukrajine. Od nacionalnih manjina najbrojniji su Rusi 17.3% iza kojih slijede Rusini (Zakarpatska oblast) oko 0.9%. Službeni jezik u Ukrajini je ukrajinski iako je znanje ruskog jezika iznimno važno kako na kulturnom tako i na ekonomskom planu.. Istočna Ukrajina je pod snažnim ruskim utjecajem i tamo s visokim postotkom prevladava ruski jezik. Na Krimu, ukrajinski jezik je u potpunosti odsutan, unatoč silnim pokušajima njegova uvođenja kao jedino dopuštenog jezika u administraciji, medijima i reklamiranju. Ruski jezik i nadalje ostaje jezikom međunarodnog sporazumijevanja za velik broj Ukrajinaca i jezik koji je razumljiv širom Ukrajine

Povijest Ukrajine

U ІХ.-Х. st. ustoličena je prva istočnoslavenska država sa središtem u Kijevu na čijem se čelu nalazila dinastija Rjurkoviča – Kijevska Rus.  Najveći stupanj centralizacije države, Kijevska će Rus. ostvariti za vrijeme vladavine Jaroslava Mudrog (1019-1054). S vremenom dolazi do raspadanja države na zasebne kneževine U XIV. st. značajni dio Rûsi, uključujući Kijev, dolazi pod vlast litvanske dinastije, čime je nastala litvansko-ruska država, naziva Velika litvanska kneževina. Poljsko kraljevstvo zauzelo je Galiciju i područje oko grada Holma (do 1387.). Nakon Krevske unije 1385. u Velikoj litvanskoj kneževini izrazito jača poljski i katolički utjecaj. Kad je unija između Litve i Poljske, tzv. Lublinska unija 1569., dovela do njihovog realnog sjedinjenja, veći dio ukrajinskih zemalja došao je pod vlast Poljske, a poljsko je plemstvo steklo pravo na posjede u Ukrajini Godine 1648. započeo je oslobodilački rat ukrajinskog naroda protiv Poljaka, koji je vodio hetman Bogdan Hmeljnicki. Iako je poljskoj vojsci nanio teške poraze, Hmeljnicki je uvidio da se samostalna hetmanska Ukrajina ne može sama oduprijeti Turcima i Poljacima. Oslonac je potražio na sjeveru. Na perejaslavskom saboru 1654. godine, Ukrajina se ujedinjuje s carskom Rusijom.

Odmah nakon ujedinjenja, Rusija je ušla u rat s Poljskom koji će biti okončan tek nakon 13 godina primirjem u Andrusovu 1667. i tzv. Vječnim mirom 1668. Kao posljedica rata, pa i građanskih ratova koji su se vodili unutar zemlje, Ukrajina će se podijeliti na dva velika dijela koja sječe rijeka Dnjepar. Međutim, carska Rusija nastavila je feudalno i nacionalno ugnjetavanje Ukrajine, jednako kao što su to prije nje činile Poljska i Ugarska.  Ukrajina je svoju autonomiju izgubila 1781. Pri prvoj podijeli Poljske, Austro-Ugarska je dobila 1772. Galiciju, a 1775. Bukovinu, dok je Rusija stekla zemlje između Dnjepra i Buga (1774.) nešto kasnije i Krim. Poslije druge podijele Poljske 1793. i preostali poljski dio Ukrajine došao je pod vlast ruskoga cara. Zbog stalnog pritiska i represija ruske vlasti, središte narodnog preporoda seli u Galiciju koja se nalazila u sastavu Austrije. Krajem 19. st. u Ukrajini se osnivaju prve političke stranke. Većina se tih stranaka bavi idejom osnivanja samostalne ukrajinske države. Izniman utjecaj u buđenju nacionalne svijesti Ukrajinaca dalo je stvaralaštvo ukrajinskog pjesnika i slikara Tarasa Grigoroviča Ševčenka.

Ukrajinska Centralna Rada (tadašnji ukrajinski parlament) u studenom 1917. proglašava Ukrajinsku Narodnu Republiku, koja se isprva nalazila u sastavu Rusije, da bi 25. siječnja 1918. bila proglašena samostalnost i odcjepljenje. Međutim, nakon poljsko-sovjetskog rata, veći dio zemlje bit će pod kontrolom sovjetske vlasti na čijem teritoriju nastaje Ukrajinska Sovjetska Socijalistička Republika. Zapadna Ukrajina pripala je Poljskoj, Bukovina i Besarabija Rumunjskoj, a Zakarpatje je pripojeno Čehoslovačkoj

Ideja ukrajinstva opstala je između dva rata, pa čak se dvadesete godine 20. st. mogu nazvati i preporodom ukrajinske kulture, jezika i poljoprivrede.Godine 1929., seljacima se oduzima zemlja i stoka. Nastaju kolektivne farme – kolhozi (od /kollektivnoe hozjajstvo/kolektivno gospodarstvo). U konfisciranju imovine, država je koristila regularne jedinice policije, kao i postrojbe tajne policije. Mnogi su se odupirali takovoj odluci Vlade i započela je očajnička borba seljaštva protiv sovjetske vlasti. Neki su radije zaklali svoju stoku, nego li je predali u kolhoz. Bogatije seljake nazivali su “kulacima” i bili su proglašavani neprijateljima države. Na desetke tisuća seljaka je bilo strijeljano ili poslano na neki od mnogobrojnih radnih logora na Dalekom Istoku. Prisilna kolektivizacija imala je katastrofalan učinak na poljoprivredu. Usprkos tome, sovjetska je Vlada na čelu sa Staljinom povećala ukrajinski dio obaveznog prinosa žita za čak 44%, dobro znajući da je to nemoguće izvesti i provesti u djelo. Sovjetski zakon nalagao je da se žito iz kolhoza ne može dijeliti među seljacima sve dok se ne napuni državna kvota koju je odredila Vlada. Vlast je postavljala tako nedostižne kvote, da je gladovanje postalo sveprisutna pojava. Najmanje je 5 milijuna ljudi nasmrt izgladnjeno u tragediji koju Ukrajinci nazivaju gladomor, iako neki stručnjaci navode i dvostruko više žrtava.Sovjetski Savez je zatajivao događaje vezane uz gladovanje, a tek se u osamdesetim godinama prošlog stoljeća priznalo da je bilo nekih poteškoća zbog diverzija od strane kulaka i iznimno loših vremenskih prilika. Danas je gladomor prihvaćen i priznat kao stvaran događaj. Neki povjesničari smatraju da se glad 1932.–1933. nije mogla izbjeći i da je bila izravna posljedica Staljinove kolektivizacije i industrijalizacije zemlje, dok drugi ostaju pri svojoj tezi da je to bio smišljeni čin i genocid nad ukrajinskim narodom.

Nakon što su Njemačka i SSSR podijelili Poljsku 1939., u sastav Sovjetske Ukrajine ulaze zapadna područja koja su dotada bila pod vlašću Poljske, a godinu dana kasnije i Bukovina i današnji ukrajinski dio Besarabije. Na samom početku Drugog svjetskog rata, ukrajinski su nacionalisti surađivali s nacističkom Njemačkom, nadajući se njenoj pomoći u obnavljanju državnosti kao što je bio slučaj s Hrvatskom i Slovačkom koje su bile zasebne republike pod kontrolom Trećeg Reicha. No, njemački teror koji će vladati Ukrajinom od 1941., raspršio je te aluzije.

Nakon što su Nacisti zavladali Ukrajinom, zadržali su sovjetski tip kolektivnih farmi, sustavno su vršili genocid nad židovskim stanovništvom a preostalo stanovništvo (uglavnom Ukrajince) deportirali su na prisilni rad u Njemačku. Ukrajinci su činili značajni dio Crvene armije i njenog vodstva, a kako bi se oduprijeti nacističkoj Njemačkoj bili su aktivni i kao članovi pokreta otpora. Od 11 milijuna sovjetskih snaga, koliko se procjenjuje da je poginulo u sukobu s Nacistima, približno četvrtina (2.7 milijuna) žrtava su bili Ukrajinci ili su bili ukrajinskih korijena. Cjelokupan zbroj svih žrtava tijekom rata i njemačke okupacije u Ukrajini procjenjuje se na 7 milijuna, uključujući i preko milijun stradalih U narednim desetljećima Ukrajina ne samo da je dostigla prijeratni stupanj industrije i proizvodnje, nego je postala glavna udarna snaga među svim republikama Sovjetskog Saveza. Mnogi su komunistički vođe poput Nikite Hruščova i Leonida Brežnjeva bili rodom iz Ukrajine

Samostalna Ukrajina

Na čelu samostalne Ukrajine u razdoblju od 1992. – 2004. nalazit će se prvo predsjednik Leonid Kravčuk, kojeg će potom zamijeniti Leonid Kučma. Leonid Kučma 2004. objavljuje kako se više neće kandidirati na mjesto predsjednika. U novoj kampanji za predsjednika Ukrajine, pojavila su se dva glavna kandidata. Proruski orijentiran Viktor Janukovič, tadašnji premijer Vlade, kojeg podržavaju i dotadašnji predsjednik Kučma i Rusija, i njegov glavni oponent Viktor Juščenko, koji Ukrajinu želi okrenuti Zapadu i pokušati odvesti u Europsku Uniju. U završnoj izbornoj utrci, Janukovič službeno odnosi tijesnu pobjedu, no Juščenko i njegove pristalice ne priznaju rezultate izbora, sumnjajući u njihovu vjerodostojnost. U zemlji izbija politička kriza. Oporba organizira masovne ulične prosvjede u Kijevu i drugim većim gradovima. Revolucija će ući u povijest pod nazivom Narančasta revolucija, zbog zaštitne boje oporbenog predsjedničkog kandidata Juščenka. Ubrzo Vrhovni sud Ukrajine rezultate izbora proglašava nevaljanima. U ponovljenim izborima pobjedu odnosi sadašnji predsjednik Viktor Juščenko. Pet dana nakon objave rezultata Viktor Janukovič daje ostavku i 5. siječnja 2005. raspušta se Vlada.